Amerikano

Poslednjii dodir golih stopala sa

drvenim podom mrakom osveženog stana

Šuštanje biljke koju vetar zavesom pomera

Širom otvoren prozor i visoko tamno nebo

Belu boju zavese razaznajem čak i u mraku

Ravne površine nameštaja sada nekako jasnije postoje

I kao podloga za moj san

sve lagano počinje da žmirka

da treperi

Na vrhovima kapaka ne ostaje mi ništa

Laku noć, Septembru.

Stajala sam bosa na hladnim kuhinjskim pločicama. Njihova smeđa, patinasta boja je na zidu uokvirivala neuredan pejzaž komšijskih krovova i oluka rđavih od trajanja. Sasušena stabla stajala su nepomično između njih, sada već mokra od iznenadnog pljuska. Poslednje kapi kiše cedile su se iz maglovitih oblaka, dok se nebo sa druge strane kuće otvaralo, puštajući mlaku svetlost da klizi preko ulica. Naša kuća nalazila se na brdu. Padao je mrak. U meni je stajala želja. Samo je stajala. Umesto da izađem i trčim, i ja sam stajala, tu ispred prozora, zagledana u svetlost i sivilo. Neprirodno tiho psi su lajali.

Prozori drveni, duguljasti, sa staklom zamagljenim od godina; staklom upijenog zelenila, od disanja uličnih drvoreda. Mala ograda sa dva porozna betonska stuba i potamneli oluk od istanjenog metala kao da postoje zajedno, samo za onu najsitniju kišu. Lupkanje đonova svakog ko prođe u saglasju je sa njihovom tišinom. Tačkasta svetlost tek se predveče, u leto, probije kroz taman guste krošnje do ispucale prednje fasade. Zadnji deo kuće ostaje u vlasništvu peckave tišine i toplote poslednjih koraka, poslednjih do novog dana….

The more we notice, the more self-respect we have.
Because noticing means looking outward — at the world that is happening — and being open to life, which is always trying to tell us something. On the other hand, a lack of self-respect is always doubtful, stagnant, and full of fear. In such a state, a person can hardly reach tranquility, which is essential for creativity — and even less, the joy of life, which always resides in the things we notice.

When we begin to notice, we start to see all the contradictions and imperfections of nature — and therefore, of human beings — and, at the end, of ourselves. That is the moment when we may catch a glimpse of what life can truly be.

I pray for this moment for everyone.

Vreme čezne da bude izjednačeno sa nama: posmatrano i prolazno. Saznanje da se to nikada u potpunosti neće dogoditi je njegova gorka uteha. Toliko svog samo ga neki vide.
Predstava za svedoke nikad nije unapred upućena svedocima. Postoji samo za svoju ključalu želju, ne svesnu, ali drhteću i vrveću potrebu za ispoljavanjem života, naraslu do granice prethodne pojavnosti.