Soba je bila mala, sa okruglim stolom za četvoro, pripijenim uza zid. Prekoputa stola nalazila se uska kuhinja koju je od drugog dela sobe razdvajao tanki pregradni zid do visine kukova. Kada bi Ružica ustala, njeni mesnati bokovi preneli bi lelujanje na donji rub širokog, šarenog ogrtača koji bi uvek uparivala sa krznenim sobnim papučicama. Mirisalo je na špagete i centralno grejanje. Par koraka do kuhinje, praćeni zveckanjem ukrasne zavese od drvenih perlica, bili bi praćni još jednim manjim koracima. Boki je bio nezasit pas, mažen i uvek željan tuđe hrane. Na svim površinama koje su mogle da ostanu slobodne, stajale su okačene ili prislonjene uspomene: fotografije njenih ćerki, figurice, suveniri i magneti, kitnjasti escajg… Mesto je odisalo toplinom. Na prozoru se, između drvenih okana, video odsjaj tačkastog žutog svetla i odraz lampe iz ugla vitrine. Izbrisavši tu svetlost iz očiju, zagledala sam se u park koji između zgrada stoji po zimi i sneg koji pada na njegove pločnike…